Refleksivne balade i energetske bombe

Odgovor na pitanje zbog čega albumska reizdanja Croatia Recordsa izazivaju toliko opravdane pozornosti valja tražiti i u činjenici da je raspadom bivše države u arhivi velike zagrebačke izdavačke kuće ostalo mnoštvo vrijednog (desetljećima taloženog) materijala s potpisom ključnih glazbenih imena s ovih prostora. O tome govori i novo, raskošno opremljeno reizdanje kompilacijskog albuma sarajevskih Indexa koji su djelovali desetljećima (od 1962. do 2001, a smrt Davorina Popovića označila je i kraj sastava), objavivši u tom razdoblju  tek dva „prava“ studijska ostvarenja, ali i mnoštvo singl i EP ploča. Utjecajni LP Modra rijeka iz 1978. već je doživio remasterirano reizdanje, ali ovo je nešto posve drugačije: njihov albumski prvijenac jednostavnog naziva Indexi (Croatia Records, 1973/2024) okuplja singl-ploče iz perioda od 1971. do 1973, koje su po mnogočemu definirale njihovo stvaralaštvo i približile ih široj publici. Osim epohalne Plime, tu su i Da sam ja netko, Sve ove godine, Sanjam, te Balada koju su novije generacije upoznale kroz Massimove izvedbe. Kolekcija je proširena i skladbama Predaj se, srce i Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla koje nisu bile dio izvornoga izdanja. 

Singl Televizori Prljavog kazališta u modificiranom dizajnu Bachrach & Krištofić, Croatia Records, 2024.

Gotovo istovremeno Croatia Records obnavlja i Ho-ruk (izvorno iz 1976), debi njihovih sugrađana iz sastava Teška industrija. Istini za volju, to će reizdanje prije svega biti privlačno sljedbenicima prog-rocka stare škole koji se u ono doba, po Bregovićevu receptu, nerijetko kombinirao s agresivnijim gitarskim rifovima i raspjevanom folk-tradicijom. Dakle, sa svime što su mladi pankeri poput Prljavog kazališta u ono doba vjerojatno prezirali. Naime, šećer dolazi na kraju ovog kratkog pregleda reizdanja: nastupni maksi singl Jasenka Houre i njegove ekipe Televizori (Croatia Records, 1978/2024) i danas zvuči vitalno i svježe unatoč početnom instrumentalističkom nesavršenstvu mladog kvinteta iz Dubrave. Ili baš zbog toga. U studio je pozvan iskusni Vedran Božić da ih pokuša disciplinirati, „dovesti u red“ i gorkim društvenim komentarima dati koherentniji aranžmanski oblik. U tome je uspio: tri pjesme, tri energetske bombe sa zagrebačkih ulica, tri pogotka ravno u sredinu, uz napomenu da singl Televizori (koji je tržištem rabljenih ploča dugo cirkulirao kao razmjerno skup kolekcionarski raritet) sada dolazi u modificiranoj likovnoj opremi originalnog dizajnerskog tandema Bachrach & Krištofić i s nešto drugačijim fotografijama izvučenima iz arhive.

„Duša luta, još uvijek traži / I želim vjerovati / U nešto veće od mene“, glasi refren pretposljednje skladbe Soul Wandering s novog studijskog ostvarenja Paula Wellera, znakovito naslovljenog 66 (Polydor, 2024). Te introspektivne poruke, nošene reskim, ritmički propulzivnim gitarama i dodatnom vokalnom ženskom soul pratnjom, nisu ovdje slučajno. Album je pun simbolike, od naslova koji označava Wellerovu dob, do likovnog rješenja ovitka s potpisom slavnog pop-art umjetnika sir Petera Blakea, zaslužnog, uz ostalo, i za omot još slavnijeg klasika Beatlesa Sgt. Pepper’s... Uz to, britanski veteran tvrdi da mu je šezdeset šesta omiljena godina u povijesti glazbe – no srećom, Weller se nikada nije u prevelikoj mjeri prepuštao valu nostalgije. Pomalo neobično, angažirao je nekoliko slavnih suradnika da mu pomognu napisati stihove, uz ostale i Bobbyja Gillespieja iz danas pomalo zaboravljenih Primal Scream, potom Noela Gallaghera iz Oasisa i Suggsa iz sastava Madness. Rezultat je jedan od koherentnijih solo albuma u karijeri, i stilski najraznovrsnijih. Uvodna, flautom oplemenjena Ship of Fools prvoklasan je primjer folk-popa u stilu Nicka Drakea ili Raya Daviesa. Sjetne, refleksivne balade u sporom i srednjem tempu ovdje dominiraju, uz mjestimične R&B, jazz i druge začine, te povremene gudače. Za razliku od nekih ranijih Wellerovih albuma, na kojima se činilo da su pjesme napravljene „brzinski“ i s pola snage, 66 se doima aranžmanski i produkcijski posve dorađeno i – najbitnije –  autorski nadahnuto: Nothing, A Glimpse of You i In Full Flight pripadaju boljemu dijelu njegova opusa uopće, računajući i dio s novovalnim triom The Jam, te razdoblje na čelu pop-soul formacije The Style Council. 

Svirački potkovani, autorski zanimljivi i intelektualno znatiželjni, članovi  portlandskog kvinteta The Decemberists (predvođeni pjevačem, skladateljem i multiinstrumentalistom Colinom Meloyem) odavno su stekli ugled prvorazredne indie-rock trupe. Još je zanimljivije da su od prvih izdanja djelovali iz literarne perspektive: svjetska književnost, evociranje znamenitih povijesnih događaja i mitskih prizora (primjerice, sjajan album The Crane Wife konceptualno je zasnovan na japanskoj narodnoj pripovijetki o ženi ždralu), kao i revitalizacija rock-tradicije u kontekstu suvremenosti – sve se to godinama, iz albuma u album, iz projekta u projekt, pokazuje nezaobilaznim kamenčićima u mozaiku utjecaja. Namjerno naslovljen u stilizirano poetskom i „nesuvremenom“ ključu, album As It Ever Was, So It Will Be Again (YABB Records, 2024) prvo je ostvarenje grupe nakon višegodišnje diskografske stanke, a koncipirano je, da sve ostane u duhu klasične rock-tradicije, kao dvostruki LP. Glazba je savršeno melodiozna, maštovito konstruirana, organska u ideji i izvedbi, i većinom komunikativna, od neodoljive uvodne Burial Ground (s dodatnim vokalom Jamesa Mercera iz The Shinsa), do pretposljednje Never Satisfied. Tek će Joan In The Garden, uzvišeno 19-minutno eksperimentalno finale o francuskoj narodnoj heroini i svetici Ivani Orleanskoj, razotkriti puni opseg Meloyevih ambicija. A one su ovoga puta upregnute na stvaranje svježe glazbe na temelju starih iskustava i odavno iskušanih zvukova. Trinaest pjesama koje su, citirajmo autore, „poput semafora uzajamnog prepoznavanja za teška vremena u kojima živimo“.